Djevojčica Nina ispričala je kako se osjeća kao dijete koje živi u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a takve ustanove često se u govoru zovu domovi za nezbrinutu djecu.
"Zovem se Nina. Imam 15 godina. Živim u domu za nezbrinutu djecu."
Tako počinje ispovijest jedne tinejdžerke objavljene na TikToku na profilu "pandica.i.knjige" - tiha, ali snažna poruka koja odzvanja. Rečenice koje se ne čitaju olako. Jer to nisu samo riječi - to je život. Život koji mnogi ne vide, ili biraju ne vidjeti.
Ljudi misle da je najteže kad te roditelji ostave
"Mrzim taj naziv. Ne zato što nije istinit, nego zato što zvuči hladno. Kao da sam neki predmet koji je netko zaboravio, a ne osoba koja samo želi biti voljena. Ne pišem ovo da biste me žalili. Pišem jer mi je previše toga ostalo zarobljeno u meni, a nemam kome to reći.
Ljudi misle da je najteže kad te roditelji ostave. Ali istina je, najteže je ono što dolazi poslije. Kad svaki rođendan prođe bez da itko pita za tebe. Kad vidiš druge cure kako se žale na svoje mame jer im nisu dopustile van, a ti bi sve dala da imaš nekoga tko ti brani i čeka budan. Kad se praviš jaka, jer slabost ovdje ne prolazi.
Ponekad se pitam jesam li ja kriva. Jesam li bila previše? Ili premalo? U domu ima i dobrih dana. Smijemo se ponekad. Gledamo filmove pod dekom, pričamo do kasno. Teta Marija zna kad sam loše, pa me ne ispituje - samo donese vrući kakao. Ali ništa od toga ne traje. Jer svi znamo da ovdje nisi zato što to želiš. Nego zato što te nitko nije izabrao.
Ja sanjam... o običnim stvarima. Da me neko zove "sine" ili "dušo", da imam svoj ormarić u hodniku, da me netko zagrli bez razloga. I da se napokon osjećam kao doma, a ne kao gost u vlastitom životu. Ako ovo pismo čitaš, ne tražim da me sažalijevaš. Samo da nas vidite. Nas koje svi zovu "nezbrinuti", kao da je to sve što jesmo. A mi smo više. Ja sam Nina. Imam snove. Imam srce. I čekam. Možda jednog dana... i ja nekome budem sve. S ljubavlju, Nina", napisala je ova djevojčica.
Izvor: Kurir
